Internacionalni seminar za pozorišne reditelje za mladu publiku u Nemačkoj

Internacionalni seminar za pozorišne reditelje (International Directors Seminar of ASSITEJ Germany) se održao u Frankfurtu na Majni od 1. do 7. jula 2013. godine. Preko dvadeset učesnika došlo je iz različitih  zemalja (Hrvatska, Rusija, Šri Lanka, Vijetnam, Švajcarska, Velika Britanija, Izrael, Španija, Argentina, Urugvaj, Meksiko, Indija, Nemačka, Austrija, Belorusija, Južnoafrička Republika, Australija, Amerika, Danska i Srbija) što je bila najuzbudljivija okolnost ove manifestacije. Tokom sedam dana učesnici su u okviru radionice obradjivali temu – doma; kroz pojedinačnu analizu šta je za nas dom danas, a šta je bio u prošlosti, gde se dom nalazi, da li je materijalan, opipljiv, ili je to više pojam emocije i sećanja, učesnici su, podeljeni u tri grupe, zapravo istraživali i upoznavali ’sisteme’, metode i stilove svojih kolega iz drugih zemalja, ali su i prezentovali svoj rad, takodje. Kao polazna tačka ponudjen nam je odlomak drame ’Jumping on my Shadow’, Petera Rumneya, ali je u svim grupama bio slučaj da su se učesnici opredelili za slobodniju formu; u mojoj grupi je bio sistem rada takav, da je svaki dan neko od učesnika, dobrovoljno, prezentovao svoj rad kroz niz kratkih vežbi u kojima smo svi učestvovali, pa smo za završnu prezentaciju prikazali najzanimljivije. Zahvaljujući ovakvom pristupu, kroz, naizgled jednostavne vežbe zagrevanja, koncentracije, komunikacije, plesa, pokreta i upotrebe tela, ispovesti i označavanja u prostoru, prelamale su se različite ličnosti, senzibiliteti, interesovanja pa i različite kulture koje uslovljavaju rediteljski izraz. Zato je ovo za mene bilo značajno iskustvo, jer mi je omogućen direktan upliv u nečiji profesionalan i privatan, često i vrlo intiman prostor. Na žalost, zbog velikog broja učesnika, tri grupe, do poslednjeg dana i završne prezentacije, nisu imale uvid u rad drugih učesnika, što je šteta, ali sa druge strane, uzbudljiva okolnost u trenutku gledanja rezultata drugih grupa.

Za mene lično, najatraktivnija radionica u okviru moje grupe je bila posvećena savremenom plesu i pokretu; vodio ju je Omar Meza, reditelj koji u Španiji radi plesne predstave sa decom i mladima, za decu i roditelje. Omar nam je dočarao lakoću pokreta, dokazao nam je da svako može da se izrazi svojim telom, jer u prvom planu ne treba da bude tehnika, već tema, odnosno priča koju neko želi da ispriča. Takodje, potencirao je apstraktan izraz, akcenat nije bio na egzaktnom razumevanju ispričane priče, već na emociji koju gledalac treba da oseti. Ovo je za mene, od  uvodnih vežbi koncentracije i opuštanja, do krajnje tačke gde je cilj, u radu u parovima, sinhronizacija sa partnerom, bilo najznačajnije iskustvo, jer prethodno nisam imala direktan kontakt sa savremenim plesom, osim kao gledalac.

Od pozorišnih predstava koje sam imala prilike da vidim tokom ovih sedam dana, najzanimljivije su mi bile ’Opera za tri groša’ Bertolta Brehta, u režiji Matthiasa Faltza, produkcije Theater Marburg, gde je interesantan rediteljski postupak da protagonistu, Makija Noža, igra žena, odlična Oda Zuschneid. Takodje, predstava ’Testosteron’ pozorišta Gruene Sosse iz Frankfurta, čiji su nam članovi bili domaćini tokom seminara, gde je reditelj, Willy Combecher, odlično sinhronizovao pokret, muziku i tekst naturščika, tri  tinejdžera koji govore o ličnim problemima tokom puberteta. Bez imalo patetike, sa dosta humora i situacija koje lako prepoznajemo i u kojima smo svi jednom bili, najznačajnija je energija glumaca i, pre svega, njihova iskrenost.

Ono što je presudno za formulisanje mog zaključnog utiska koji donosim iz Frankfurta je svojevrstan moto radionice, to jest, od početka nam je naglašeno da svrha zajedničkog rada nije rezultat već - proces. Za mene je to bio sasvim neuobičajen način rada a pogotovo način razmišljanja. Većini učesnika je, u stvari, trebalo vremena da se priviknu na taj ’zahtev’ jer je svojevrstan uslovni refleks brinuti o prezentaciji, kraju i rezultatu. Kada smo prevazišli taj momenat obaveze, počela je igra, istraživanje, opipavanje, bez obzira na godine ili jezik, svi su se prepustili i razmaštali. Ta spontanost, odsustvo bilo kakvih skrupula ili tabua, iskrenost i otvorenost gotovo svih učesnika radionice je najjači utisak koji donosim sa ovog seminara. Nadam se da ću i u budućnosti imati sreću da saradjujem sa ovakvim ili sličnim umetnicima. Ali sam zasigurno, posle ovog iskustva, ispunjena optimizmom.

 Jovana Tomić